Bošnjački Savjet Kosova

Šta se zapravo događa ?

Po dostupnim informacijama iz tog usko interesnog začaronog kruga “bošnjačkih predstavnika” u vlasti Kosova, i nekih njihovih ljudi sa Edukativnog fakulteta u Prizrenu, oni zapravo vode politikantske igrice na račun bošnjačke zajednice Kosova, odnosno naše djece – potencijalnih studenata !

Usput, niko živ ne spori da je za nas Bošnjake pozitivna stvar da Edukativni fakultet, ili smjerovi na bosanskom jeziku na njemu – ostane u Prizrenu – ako je to moguće,  jer je MONT odlučio da njega izmjesti u Prištinu, a prostor koristi za novi Univezitet u Prizrenu. Ukoliko bi ostala makar i grupa na bosanskom i turskom u Prizrenu, bilo bi to u interesu naših zajednica.

Međutim, to ne treba povezivati sa otvaranjem novog Univeziteta i (javno – obećanih !) smjerova na bosanskom jeziku na njemu ! A to neki od ovih spomenutih politikanata priželjkuju! Kao potvrda, nek posluži što je već iz tih krugova krenula propaganda – da će eventualnim upisanim studentima na novom Univerzitetu biti naplaćivana školarina !

A naši potencijalni studenti se u međuvremenu potucaju po šalterima zgrade Edukativnog fakulteta u Prizrenu, gdje dobijaju odgovore od (ne)informisanog sekretara – da ove godine neće biti upisa na bosanskom jeziku !?

U međuvremenu, neki studenti su aplicirali za nastavu na albanskom jeziku i po dostupnoj objavljenoj listi primljenih, gotovo svi su odbijeni !

A kao dodatna službena povrda da je krivica za neobjavljivanje konkursa za nastavu na bosankom jeziku na novom Univerzitetu opet prebačena na bošnjačku stranu, potvrđuju upravo usnimljene riječi ministra obrazovanja Envera Hodžaja na dobro novinarsko pitanje g. Refki Alije, o ovom postupku koji je na ivici diskriminacije bošnjačke zajednice Kosova…

Kaže, g. Enver Hodžaj : …Vaši predstavnici (da budemo precizni – odnosi se na političke !) su bili obavezni da nam daju koje smjerove hoćete od pokrenutih 6-7 na Univerzitetu u Prizrenu…. jeziku… Nisu nam dali… (parafraza)
(????)

Cijenjena Gospodo, ljudi…. Bošnjaci …

O čemu se radi ??

Moje mišljenje :

Riječ je o čistoj sabotaži par ljudi iz moćnijeg bloka u vlasti na Kosovu – “Vakata” i njihovog “krila” sa smjerova na bosanskom jeziku na Edukativnom fakultetu u Prizrenu…

Zakulisne igre dostojne samo njihovoj krajnje otuđenoj svijesti, nesposobnosti i panici zbog gubitka pozicija koje su ionako polusposobni zauzeli na tom Fakultetu i u vlasti, gurajući isključivo njihove politikantske usko-grupne interese na uštrb bošnjačke zajednice.

Da li misle da se niko među nama ne sjeća njihovog nedavnog JAVNOG OBEĆANJA, KAO I OBEĆANJA VLADE KOSOVA – da će biti otvorene i neke grupe na bosanskom i turskom jeziku na novopokrenutoj visokoškolskoj instituciji države Kosova u Prizrenu??

Nažalost, ni druge političke opcije, pa ni ona pobjednička u Prizrenu – NDS, nisu do sada pokazale potreban nivo angažmana da se ove zakulisne igre prekinu, da bi se za naše studente pronašlo najbolje rješenje u Prizrenu…

Tim prije što smo totalno onemogućeni da naša bošnjačka djeca studiraju u BiH, jer su prinuđena da traže srbijanska lična dokumenta za putovanje, zato što država BiH još nije priznala naše kosovske putne isprave !
Ne možemo studirati ni na Univerzitetu u Mitrovici na Kosovu, jer tamošnje paralelne vlasti ne priznaju pečat Republike Kosova na diplome naših svršenih srednjoškolaca. (Nažalost, neki manipulanti zalutali u politici i bošnjačkom NVO sektoru, i dalje savjetuju našu djecu da uzimaju diplome sa nekakvim UNMIK pečatima !? Začuđuje da su ovi “aktivisti” iz redova ovih na vlasti ispred Bošnjaka Kosova!)

Šta da radimo ?
Da ne šutimo !!

Ako budemo šutjeli, poješće nas zaborav ! A ovi “naši” predstavnici će se i dalje voziti vladinim džipovima do Prištine i do svojih kuća iz kojih su zahvaljujući korišćenju rezervisanih mjesta u Parlamentu Kosova za našu zajednicu, nezasluženo upali u sistem vlasti na Kosovu ! Naki kaki jesu (uz čast izuzecima), odlična su meta i izgovor Vladi Kosova za nečinjenje prema Bošnjacima Kosova !

S druge strane, trebamo konačno jasno reći da je – na očigled sviju nas i predstavnika međunarodne zajednice – to korišćenje javnih dužnosnika Kosova polusposobnih tih ljudi sklonih poltronstvu, za izgovor nečinjena Vlade prema bošnjačkoj zajednici – mnogima već počelo da djeluje kao naivna priča za našu predškolsku djecu !

Stoga,

Pozivam sve NVO aktiviste, sve dobromisleće ljude među nama i na Kosovu, kao i predstavnike međunarodne zajednice – da izvrše potreban pritisak na ove neodgovorne ljude da se ponašaju u skladu sa svojim obavezama, te da Vlada Kosova konačno preduzme prave korake i podrži dobre projekte za boljitak bošnjačke zajednice…

Pozivam sve one među njima u vlasti, a pogotovo ove u Ministarstvu Obazovanja da podnesu ostavke i prepuste posao onima koji će ga obavljati na valjan način ! Ljudski je priznati poraz ! Narodna kletva, će biti mnogo teža nego trenutna velika plata (za njih) u Vladi i Parlamentu Kosova !

Zašto zasebno ove iz MONT-a ???

Da vas sve podsjetim da je Konsultativno Vijeće Zajednica Kosova prošle godine u avgustu mjesecu usvojilo PREPORUKE, čiji je dio i rješavanje pitanja manjka udžbenika i literature u nastavi na bosanskom i turskom jeziku – uvozom iz BiH, odnosno Turske… To MONT nije uradio u prošloj školskoj godini, tako da nismo imali i nemamo većinu udžbenika u školama…

Podsjećam sve vas da je u međuvremenu zamjenik premijera Vlade Kosova, dr. Hajredin Kuqi, javno obećao da će ovaj problem biti riješen do početka OVE školske godine… Po mojim dostupnim informacijama, još se ništa nije pomaklo u pozitivnom pravcu, a nova školska godina samo što nije počela !

Također, informišem sve vas da sam na “Bošnjačkom Savjetu Kosova” inicrao zajedničku grupu od nekoliko bošnjačkih NVO-a, među kojima i udruženje prosvetnih radnika “Edukator”, i da smo zajednički ponudili zamjeniku ministra obrazovanja “ispred Bošnjaka” da pomognemo oko te obaveze potencijalnog uvoza udžbenika iz Bosne… Obećao nam je da ćemo se “sastati do kraja nedjelje”… NISMO se sastali !

Zašto ?

Mislim da neko koči sve ovo, da neko u vlasti u kontinuitetu manipuliše sa svime što se tiče Bošnjaka Kosova, pogotovo oko ovog pitanja, a na kraju ceh plaća naša zajednica !

Dokle ?
Sve dok šutimo ! Odnosno, dok većina vas krtikuje, govori, vrijeđa … samo po (bošnajčkim) kuloarima !
Oni će i dalje raditi ovako!
Ako nije kriva Vlada Kosova… ako nije ministar MONT-a… KO ONDA NAMA TO SVE ČINI ?

KRAJNJE JE VRIJEME DA DOBIJEMO ODGOVOR !

SELAM I POZDRAV SVIMA !

Ćerim Bajrami, Prizren

Zahvaljujem se gospodinu Sahitu Kandicu na gornjem prilogu.
F. Hodzic

Nas zemljak Suad Nukić, vlasnik moderno opremljenog autoservisa u Rotterdamu, sa  ekipom dobrih majstora, obavlja sve vrste servisiranja, održavanja i  automehaničarskih popravki, uključujući reglažu, APK, kao i montažu i prodaju kvalitetnih guma i felni.

Pristupačne cijene,  kvalitetne usluge i iznad svega poštenje i povjerenje, bili su odlučujuci faktori u uspješnom poslovanju ovog mladog preduzetnika. Suad je krajem devedesetih godina u ovom istom automehaničarskom servisu poceo da radi kao pomoćnik majstora. Vrijedno je radio i učio tako da je danas postao pravi poznavalac i stručnjak u svojoj branši.  

Automahaničarski servis nalazi se u ulici  Nieuw Mathenesserstraat broj 40 u Rotterdamu (Schiedam). Kontakt telefon: 06-16179393. Ono sto me je posebno oduševilo je da u ovoj domaćinskoj kući gotovo uvijek možete da popricate i popijete kahvu sa nasim zemljacima. Suadov auto-servis je mjesto koje treba posjetiti čak i kad vaš auto radi kao švajcarski sat.

Piše Ismet Marković

          S početka sedamdesetih godina, nakon studija filozofije u Beogradu, našao sam se u tadašnjem Titogradu (ranijoj i sadašnjoj Podgorici), gdje sam novinarsko umijeće počinjao sticati najprije u Pobjedi, a potom i u Omladinskom pokretu, zajedno sa Draganom Barjaktarevićem i Fahrudinom Radončićem.

          Iz te godine dana boravka u glavnom gradu Crne Gore pamtim brojna poznanstva i prijateljstva, ne samo sa književnicima i novinarima, nego i sa umjetnicima iz drugih branši, te sa običnim „malim“ ljudima iz naselja Konik.

           Zef Bato Dedivanović, iliti po arbanaški Zef Ujk Gali, pripadao je u to doba prvacima scene Crnogorskog Narodnog Pozorišta, te sam imao prilike da, kao mlad i radoznao novinar, u njemu upoznam jednu izvanredno nadarenu glumačku osobenost, kako u likovima koje je tumačio, tako i u jednoj sasavim nesvakidašnjoj ličnosti glumca i čovjeka sazdanog od „kamenitog kova“ svoga zavičaja, britke riječi, pošalice i neizbježno prateće čašice.

          Nakon te godine dana boravka u Titogradu nastanio sam se u Prištini, a zatim je proteklo dosta vakta, dok sam ponovo sreo Zefa, ili Bata, kako ga i u ondašnjem Titogradu i u sadašnjoj Podgorici poznaje malo i veliko.

          Prijatno sam bio iznenađen Batovim prisustvom u publici na književnom posijelu u Sali Centra za kulturu „Budo Tomović“ u Podgorici, gdje sam, sredinom novembra prošle godine, bio pozvan da kao uvodničar govorim o poeziji Saita Orahovca, zajedno sa Novakom Kilibardom i Rajkom Cerovićem, uz Šerba Rastodera, koji je u ime organizatora (izdavačke kuće „Almanah“) govorio o poduhvatu objavljivanja knjige „Izabrane pjesme“, kojom je obilježena stogodišnjica rođenja bošnjačko-crnogorskog pjesnika.

Nakon oficijelnog dijela ove manifestacije našao sam se u društvu prijatelja i rodbine, gdje je bio i Bato. Uz „čašicu razgovora“, u Hotelu Crna Gora, prisjetli smo se „davnih sedamdesetih“ i „starih vremena“. Ne malo iznenađenje za mene je bila informacija da je Bato, 2005. godine, objavio knjigu poezije ! Zamolio sam ga da mi pokloni jedan primjerak svoje knjige, pa ću, ako mi se dopadne napraviti zapis o toj knjizi.

          Nakon iščitavanja ove knjige, baš zato što se odupirala važećim književno-estetskim kriterijumima, rodovima, kalupima ili shemama, stekao sam UTISAK da je u njoj jedna nota rudimentarnosti, oslanjanja na tradiciju crnogorsko-malisorske etike i epike, te vispren duh, nešto što zaslužuje da bude predstavljeno i upoznato. Bože moj, umjesto tuđih tekstova, glumac će govoriti svoj izrijek, umjesto tuđih duša iznijet će svoju, a što se poznavanja književnoga umijeća tiče – sjetio sam se predviđanja jednog od balkanskih pjesnika: „Poeziju će svi pisati“!

          Odlučio sam se, dakle, za ovaj način prezentacije.

                                                  ISMET MARKOVIĆ PLAVNIK

₪

KO JE ZEF UJK GALI ?

Tragajući za odgovorom na ovo pitanje iščitavam retke objavljene u Zefovoj / Batovoj knjizi „Razgovor“, u kojima se, u kratkim crtama, tek izdaleka naslućuje jedno bogato životno i umjetničko iskustvo.

Zef Ujk Gali (alias: Zef Bato Dedivanović) rođen je u Zatrijepču kod Podgorice, 1939. godine. Osnovnu školu završio je u Zmajevu (Vojvodina), a od 1956. godine živi u Titogradu (ranijoj i sadašnjoj Podgorici). Izučavao je grafički zanat, a završio Medicinsku školu, nakon čega je radio u Bolnici u Titogradu. Glumac Crnogorskog narodnog pozorišta postao je 1972. godine, od kada stiče popularnost – brojnim ulogama u pozorištu, na filmu i na televiziji.

Poetskim stvaralaštvom bavi se, uporedo, od 1962. godine.

Premalo, reklo bi se, za one koji ga nisu upoznali, previše (vjerovatno) za one koji ga budu htjeli upoznavati ne samo u ovim zapisima, od kojih sam odabrao one koji su, naravno, godili mome ukusu.

Neka govore Batovi / Zefovi zapisi, dakle.

₪

POGANO VRIJEME

Θ

O jadu se narod zabavio,

pritislo ga pogano vrijeme,

i ne možeš posigurno znati:

srijećeš li ljude al’ vrijeme,

e se liče – mogu se zakleti,

bolje od ma kojih blizanaca.

Θ

Toga jada i toga meteža,

krivokletnih i svakakvih ljudi,

malo ih je po volji oltara,

zapov’jesti Božje te ispuni,

a čim leđa obrnu i krenu,

spremni svaku učiniti bruku,

sve u ime i Boga i Vjere,

toliko ih nigda bilo nije !

Θ

Nije narod osta’ bez svijesti,

prezreće ih kao ništavila,

kâ se vazda sa njima činilo,

čim se magla malo popridigne

i smire se: ljudi i vrijeme.

Θ

Čovjeku je dato da putuje

i upozna zemlje i narode,

a stoka se torom ograđuje,

i zato sam, zbilja, povjerova’:

da će svanut neki ljepši dani,

no pogani ne dadu nam mira,

sve rukama mašuć iznad glava,

s jednim, sa dva, tri, četiri prsta.

Θ

Ne daj, Bože, da svijet saznade

da u dvades’ i prvome vijeku

u plemena i čopor živimo,

mimo svakog natraške idemo,

nabrajamo do trides’ pasova,

preskačemo rđe i pogani,

obavezno kod dobrog stanemo:

od najboljeg svaki potičemo,

napismeno niko ništa nema,

ama svaki posigurno znade:

potomak je serdara, vojvode,

bajraktara, znanog glavosjeka,

Ivan-bega, Đerđa Kastriota,

al’ čuvene kuće Petrovića.

Θ

Al’ je život – škola mimo škole.

Učenijeh i sa titulama

nigda više no sad bilo nije,

ma ni manje mudrih, uistinu.

Θ

Od ljudi su postali narodi,

a ljudi je svuda svakojakih.

Koji narod ne ima neljudi ?

Najviše je đe su najbrojniji.

Θ

Istina je najoštrija sablja,

a vrijeme najbolji sudija.

₪

POGAN TRČI

DA ZAUZME MJESTO

Θ

Nešto mislim i sve mi se čini,

a i stari pričali su ljudi,

u sva mutna i grdna vremena,

pogani su vazda iskakali.

Θ

Pogan trči da zauzme mjesto,

čovjeku se ustupa stolica.

Bolje stajat đe ti ljudi kažu,

nego sjeđet đe misliš da treba.

Θ

Đe pogani zapođenu kolo,

tu pametni neće zaigrati.

Θ

Poganima što je za dičenje,

za ljude je bruka i sramota.

₪

DUGA PRIČA,

NIKAKVA JE PRIČA !

Θ

Duga priča, nikakva je priča,

mudrost stane u malo riječi.

Θ

Ko ne vidi što je iza brda,

nema râšta na vrh se penjati.

Θ

Intriga je razgovor pogani.

Θ

Ko razmišlja šta o njemu zbore,

sigurnost će svaku izgubiti,

a ništa se promijenit neće.

Θ

Ko grdnoga ruži i trsluči,

š njega bruku na sebe tovari.

Θ

Svom narodu ko leđa obrne,

što je drugo no šugava ovca.

Drugog poštuj, voli i cijeni,

više sebe ne stavljaj ga nigda,

e ćeš svoje ime izgubiti.

NAPOMENE

Nekoliko napomena uz ovu web-prezentaciju, što bi Bato reka’, „neće biti zgorega“.

Knjiga čiji je autor Zef Ujk Gali (Zef Bato Dedivanović) objavljena je u trojezičnom izdanju: na albanskom, crnogorskom i engleskom jeziku. Izdavač je podgorička „Pobjeda“ (2005), a knjigu su preporučili (neobično brojni) recenzenti: Sim Dobreci, Pjeter Gjuravçaj, Vuk Minić, Zuvdija Hodžić, Slavica Perović, Sonja Šundić Tomović, Savo Rašović, Borislav Jovanović, Blagota Eraković, Čedomir Bogićević, Radomir Prelević, Petar Čabarkapa i Dragan Mitov Đurović.

Urednik verzije na albanskom je Anton Gojçaj (prevod: Pjeter Dreshaj).

Ismet Marković Plavnik

Pise Alija Dzogovic: Istorijska je činjenica da identitet Bošnjaka u matičnoj državi Bosni i Hercegovini nije sporan, ali ni van bošnjačke matice – u Sandžaku, na Kosovu, te van ovih geografskih prostora, u dijasporama na primjer. Nacionalni status Bošnjaka generalno je standardizovan, utemeljen voljom i historijskom argumentacijom i afirmacijom, po istom dijalektičkom modusu u kojem su se stvarale i druge evropske nacionalne zajednice. Tendencije dokazivanja postojanja nekih, navodno velikih, i starih, nacionalnih zajednica, i negiranje drugih, putem nasilja ili tihe asimilacije, imala je sve karakteristike genocida nad tzv. malim nrodima ili etničkim grupama. Svođenje naroda na etničke grupe, minimiziranje njihove tradicije i kulture, historije i nacionalnog imena, takođe je oblik genocida i etničkih čišćenja fizičkim sredstvima ili kvazi naučnim dokazima, putem zlonamjernih književno-historijskih tekstova, propagande, vjerskih evokacija i lamentiranja, obećanja različitih sadržaja i pakovanja. 

Ne postoji dilema o historijskoj genezi imena Bošnjak. I ranije sam pisao da etničko ime Bošnjak ne datira tek od Kulina bana, već još od mnogo ranije. Već u prvom vijeku nove ere pominje se i ime rijeke Bosne, naravno u onoj fonološkoj strukturi koja je bila svojstvena jeziku naroda koji je nastanjivao oblasti oko ove rijeke. I narod koji je obitavao oko ove rijeke morao je imati svoje ime, koje je svakako lingvistima i historičarima, iako hipotetično, ali jasno i evidentno. Činjenica je da, tokom dalje historije, ovaj narod, niti njegovo ime, niti njegov onomastički sistem (toponomastika i antroponomastika) nisu nestajali ”jednim potezom” i zatrpavanjem imenima drugih naroda – osvajača i došljaka. Dijalektička je stvarnost da su se narodi miješali, njihove kulture i njihovi jezici, iz čega je zatim rezultirala simbioza u oblasti tradicije i jezika, asimilacija ili geografska pomjeranja i raseljavanja.

Starobalkanski, predromanski i predslovenski antički sloj, nije iščezavao već se adaptirao u nove zajednice i kulture i opstajao, zadržavajući svoj prvobitni etnički etimon – etničko srodstvo, jezičke supstrate, obrede i običaje u kontekstu paganskih religijskih shvatanja i kultova. Kasnije utemeljenje hrišćanskih sistema i varijanata, dolazilo je kao rezultat nasilja nad starim kulturama, čemu je čak i kroz cio srednji vijek oponiralo bogumilstvo (na širim balkanskim prostorima). 

Temeljeći se na tradiciji, kulturi, historijskom porijeklu, te bogumilskoj vjerskoj semiotici i vjerskom učenju u različitim varijantama i u okviru jedne šire svebalkanske zajednice, etnikon Bošnjak prelazio je etničke izoglose stare Bosne, zatim Bosne i Hercegovine u njenim postkulinovskim granicama, osobito u vrijeme Turske carevine, te tokom cijelog XX vijeka, pa i danas. Namjerno skraćujemo analizu ovog nacionalnog fenomena, jer je on poznat kako u historiji tako i u praksi – dakle u političkom diskursu i u svijesti naroda. O tome postoje historijske potvrde, koje smo svojevremeno apsolvirali u nekoliko brojeva revije ”Selam”, naravno i kasnije u mnogim tekstovima.

 Težište ovih tekstova je bilo diskusija o afirmaciji Bošnjaštva poslije Svebošnjačkog kongresa u Sarajevu i poslije Kongresa bošnjačkih intelektualaca o standardizaciji jezika Bošnjaka, čije je ime standardizovano u odrednicu i nacionalni sadržaj bosanski jezik. Ova jezičko-etnička standardizacija obuhvatila je Bošnjake u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, na Kosovu, pa i sve one van ovih zajednica: u Turskoj (kao muhadžire), Makedoniji, Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, zapadnoevropskim zemljama – i svuda u svijetu kuda su se selili. 

Njihov jezik je standardizovan kao bosanski, njihova religija islam, njihovo nacionalno ime Bošnjak. Tako je učinjen kraj svim dotadašnjim šovinističkim formulama o identitetu Bošnjaka i o njihovom jeziku, te o njihovoj vjerskoj pripadnosti. Utrpavanje u nekakve stare vjerske sisteme, kolijevke, jezike, kulture i kodekse za svagda je otišlo u kontejner historije. U koje bi to vjerske sisteme trebalo vratiti Bošnjake, kada su i oni koji su na taj genocid insistirali, tokom srednjeg vijeka prelazili iz nekih starih religija u neke konstantinopoljsko-rimske vjerske partije, i najčešće uz velike žrtve otpora i apstinencije naroda. Poznato je da su ne samo u Bosni i Hercegovini već i u drugim balkanskim srednjovjekovnim državicama i oblastima, pa i po Zapadnoj Evropi, bogumili, patareni i slični pokreti pružali veliki otpor hrišćanstvu i njegovom učenju. Stari, neiščezli, ilirotrački narodi supstrat (plemenski supstrat) nije iščezao, niti njegova kultura, niti njegova epska tradicija.

 Nacionalno ime Bošnjak, i ime jezika bosanski, nijesu danas sporni nigdje u svijetu. Prihvatili su ih i oni koji su ga sve do juče osporavali i brisali iz svijesti naroda i njihove historije. 

Mogla je da se, u analitičkom diskursu, provlači i verzija o nedomuci etničkog imenovanja nekih zajednica u izoglosama tipa etničko-jezičkih oaza, kao što su one u oblasti Šar-planine (na Kosovu i u Albaniji) i one u Makedoniji, Bugarskoj (pomačke oblasti), Grčkoj, i dr. koje su zadešene događajima poslije povlačenja Turske sa Balkanskog poluostrva, odnosno Evrope (jer je ovih bošnjačkih zajednica bilo i u Mađarskoj, pa su protjerane ili asimilirane). 

U oblasti Šar-planine egzistira jedan vrlo stari etnički supstrat, jedan vrlo stari narodni (nacionalni), kulturni etnički specifikum, u oblastima koje danas pripadaju Kosovu, Albaniji i Makedoniji. Porijeklo, njegova kultura i tradicija i jezik ovoga naroda nisu nepoznati nauci niti mogu biti sporni u domenu prave nauke, međutim postaju sporni u domenu manipulacija pojedinaca i režima koji su svoje namjere ideje ukrštavali, kao mačeve, na ovim etničkim poligonima. Poznato je šta se sve konotiralo o ovim zajednicama tokom prošlih vremena i aspiracija osvajača. Poznato je, takođe, opredjeljenje naroda ovih oblasti poslije zadnjih ratova, kada se ukazala mogućnost da se izjasne šta su i ko su. Dok sam radio na onomastici u ovoj šarskoj oblasti, često su me mještani pitali: ”Ko smo mi, u stvari”. Naravno, oni su znali ko su, i kako su se osjećali, ali su željeli da čuju potvrdu za ono što u stvari jesu. Tokom zadnjih sto godina nuđene su im brojne opcije, one etničke i jezičke, do uklapanja u državne granice i vjerske sisteme osvajača. Najviše zabuna u ovom kontekstu uneli su Ivan Jastrebov (ruski konzul u Prizrenu, krajem 19. vijeka), učitelj Petrović sa babom Božanom, Milivoje Lutovac (geograf), neki ”akademici”, pojedini ”istorici” i književnici, političari iz režima sa aspiracijama prema ovim oblastima, pa i mnogi pojedinci iz ove etničke zajednice, često svođene na etničke grupe, torbeše šarske pastirske oaze, čuvare državnih granica, stare jezičke grupe u kontekstu srpskih i makedonskih dijalekata. Oko svega toga bilo je mnogo diskusija, svađa, dokazivanja, sve do teze da je tu nastanjena jedna etnička grupa sa statusom naroda na granici, i statusom jezika graničnog diskursa. Svojatanja su bila osobito aktuelna tokom zadnjih desetak godina: u oblasti jezika, folklora, književnog usmenog nasljeđa, običaja, socijalne orijentacije, geografskog položaja i daljih aspiracija. Osobito su ove aspiracije bile usmjerene iz dva centra: onog skopskog i onog beogradskog. Ovo je čak potvrđivano knjigama, naučnim ekspedicijama, obećanjima. Rezultati toga su zbornik GOS, medijska propaganda, istraživanja pod okriljem nekih instituta za jezik i folklor, štampanje knjiga u ovim centrima sa dobro prepoznatljivim ciljevima i namjerama.

 Sve do 1912. godine, u okvirima Turskog carstva, ovi krajevi imali su status kakav su imale i druge balkanske zajednice. To je već poznato i Turci nisu nikome osporavali da se izjašnjava onako kako se osjeća i kako želi. S obzirom na govorno porijeklo i sličnosti, na tradiciju, folklor, običaje i način života, antroponimski sistem i vjerski život, Turci su ovaj narod imenovali najčešće Bošnjacima, a nikad Srbima ili Makedoncima. Tako su ih nazivali i susjedi Albanci. Često i drugi susjedi, putnici kroz ove krajeve, i pojedini istraživači. Naravno, sve je to išlo sa oprezom, s obzirom na političko-geografske aspiracije, nepoznavanje historije naroda ovih krajeva i izbjegavanja da se kaže istina o ovom narodu. 

Ozbiljna i nepristrasna naučna istraživanja uvijek su bila na strani autentičnosti ove etničke zajednice. Ona nije ni prosrpska ni promakedonska, ona je autonomna i svojim se porijeklom oslanja na onaj stari balkanski etnos aromunskog i tračkog stabla, koje je bilo rašireno po cijelom Balkanu i dalje prema zapadu do Alpa. S obzirom na mnoge historijske događaje u ovom dijelu Evrope, ovaj etnički supstrat se organizovao i sačuvao u alpskim oblastima Balkana, dakle u planima dinarskog sistema, Prokletija, Šar-planine i Rodopa. Imao je svoju kulturu, svoje kultove i svoj način života, svoj odnos prema osvajačima i religiji koju su osvajači donosili i koja je bila strana domorotcima. Zato je nisu ni prihvatili stoljećima, već onu koju su nasljedili kao bogumilstvo ili patarenstvo, mnogo fleksibilniju religiju i učenje, mnogo fleksibilniju u međuljudskim odnosima, bližu prirodnim znanjima i iskustvu, objektivnosti i stvarnosti. Zato se, afirmativno, može reći da je etnička zajednica u oblasti Šar-planine autentična, jedna od najstarijih na Balkanu, bogumilska po kulturi i načinu života i društvene svijesti, te da porijeklom stoji u vezi sa starim tračkim etničkim supstratom, odnosno arumunskim. U prilog ovome ide antropološka komponenta, leksika očuvana u sistemu glosarija, antroponimija sa popisa početkom 15. stoljeća (turskih popisa i deftera), kao i veliki broj toponimskog materijala koji je i danas prisutan u toponomastici šarske geografske zone. Ovo su argumenti koji se mogu posmatrati u materijalima sa apostrofiranih popisa, u prikupljenom i objavljenom onomastičkom materijalu, u izučavanju antropološkog tipa ljudi ovih krajeva i načina života, njihovih kultova i tradicija i, naravno, iz historijskih zapisa. 

Manipulacije u vezi sa etničkim vezama sa ovim stanovnicima bile su asimilatorske, propagandne, prozirne, genocidne. Zaključci su donošeni neargumentovano, po znanju i volji pisaca i političkih manipulanata. Ali, objektivnoj nauci je jasno da ovaj narod nije najstariji srpski, niti je njegov jezik najstariji srpski; niti je ovaj narod najstariji makedonski. Sve je drugačije. Lingvisti subjektivne naučnosti ovaj su jezik svrstavali u starosrpski, najstariji srpski, srpski staroštokavski (?) dijalekat, makedonski stari jezik, i sl. Neki su ih stavljali u grupu tzv. graničnih govora, nastajalih između makedonske jezičke osnovice i južnih srpskih govora. Te stare dijalektološke mape bile su više političke nego jezičke, rađene po diktatu vremena i režimskih potreba. Međutim, stanovnici ovih planinskih regija odoljevali su asimilacijama iz više smjerova, pa je bila u funkciji njihova interna formulacija: ”Goranci su Goranci”, ”Župljani su Župljani”; pa ajd i: ”Mi smo Torbeši // torbeši”, i sl. Ali je najčešće bila opcija da su mještani ove alpske zone zaista nešto posebno, da ne pripadaju ni jednima, ni drugim, ni trećima. Oni su poseban etnos, sa posebnom kulturom, tradicijom i načinom života. U prilog ovome idu i mnogi drugi antropološki i egzistencijalni argumenti, čak i ona stara grobišta: vlaška, juručka, bogumilska… Još se prepoznaju na predjelima niže Krakošta (niže Dragaša), na Viljenu, u toponimu Orćuša, Barbula, Kukaljane… U zidnoj ornamentici, na stećcima i elementima grafike, na ornamentici narodne nošnje, po narodnim kolima i po živom i temperamentom melosu muzike i pjesme; po usmenim tvorevinama i arhaičnim sadržajima u njima, i, jednostavno, po ljubavi prema Gori, Župi, Podgoru – dakle planini i načinu života na njoj. Tu je najljepše roditi se, umrijeti i tu vječno odmarati. Šara je za ove ljude dženet, i meka; i Bog je ovdje čovjeku blizu.

 O Gori, Župi i Podgoru ima sijaset literature: jezičke, geografske, historijske, etnografske… Ali se iz svega toga može izvući malo od koristi i objektivnog značaja. Najviše je političkog i propagandnog materijala. Ovome je narod imao samo od štete. Zato se je ovaj narod u toj košmarnoj politici i propagandi, navodnoj zaštiti od drugih, snalazio, mada vrlo teško i uvijek u socijalnoj bijedi. Zato su se mnogi iseljavali prema istoku, a u zadnjih dvadesetak godina i prema nedodirljivom Zapadu, mnogi i prema obećanoj zemlji između Morave i Dunava, negdje prema sokacima ”Balkanske kičme” – kako bi rekao Krleža. A bili su prevareni, ostali su na sokacima da uzvikuju one stare semenkaške slogane ili da zidaju one solitere. Sada su se pojavili i neki njihovi tribuni i korifeji, pa im obećavaju zlatna brda, od Beograda do Skoplja, vode ih po nekim svjetskim kongresima, daju nacionalna imena po utvrđenim starim formulama, jezik im uključuju u dijalekte sumnjivih govornih izoglosa, vjerski ih usmjeravaju prema vizantijskoj crkvi, i trude se da negdje smjeste neku crkvu, za početak, da ih udalje od islamske kulture i njihovog autentičnog balkanskog porijekla. U tu svrhu poslužila je i ona Baba Božana, sahranjena, po kazivanju učitelja Petrovića, na Panteljeici, više Broda. A ko zna je li?! Njoj neka Bog dadne blagoslov, jer od svega toga može biti istina da je ona u Brodu bila učiteljica – za vrijeme reformi sultana Hamida, kada su zaista svi narodi u Turskoj carevini dobili široka nacionalna prava. A kažu da je ova učiteljica bila Makedonka, zbog bliskosti jezika poslali su je ovdje, da uči djecu. I ništa loše u tome. Učitelj Petrović, valjda nagovoren od strane Ivana Jastrebova, pripovijedao je da i njegovi stari potiču iz Broda, pa došli u Prizren. Da li od turskog zuluma?! Mogli su u toj multietničkoj carevini da biraju mjesto boravka, da budu paše i veziri, da trguju po cijelom dunjaluku, da govore kojim hoće jezikom, da pjevaju i igraju u baščama i oko šadrvana. Aman Jarabi, kako je bilo lijepo! I onda Jastrebov napisa knjigu, pa reče da je ovaj narod slovenskog porijekla. A nije. Jer on to nije ni dokazivao, samo je rekao. A oni su ono što jesu bili i prije dvije hiljade godina i danas. Milivoje Lutovac, uz prisustvo žandarma (tako on piše u svojoj knjizi) proglasi ovaj narod starosrpskim. Čak je nanizao puno dokumenata (naziva) o starim rodovima, zanimanjima, kućanstvu. Sav taj leksički materijal nije slovenskog porijekla, već je vlaškog i u izvesnim morfemama turskog. Kada bi se sve to izdvojilo iz one knjige ”Gora i Opolje”, onda bi se moglo drugačije govoriti o jeziku, kulturi, porijeklu ovoga stanovništva. To bi bio vrlo interesantan jezičko-etnografski naučni rad. Nadam se da će to neki dobronamjerni Goranac ili Župljanin proučiti i napisati. GOS je nešto posebno, ali ga GIG-ovci ne interpretiraju kako valja. Nije sve u GOS-u za odbacivanje, jer ima i tamo tekstova koji govore o autohtonosti ove etno-socijalne sredine. Možda tako nisu htjeli da kažu, ali je ispalo u korist Gore. Namjere su bile drugačije, a još su više poslije pojave ove knjige iskrivljene. Nije loša ni ona knjiga ”Goranske narodne pjesme”, jer su one narodne, iz Gore. Pisac je, eto, imao drugačiju namjeru, što je rekao i u prolegomeni, ali on nije mogao da porekne da je to goransko i autentično. Gora i Župa nikada nisu ni od koga ništa prepisivale, samo su njih drugi prepisivali, i pogrešno upisivali u nacional-šovinističke projekte i programe. Ali Gorancima i Župljanima neka je svaka čast, oni su se čuvali od rođašta sa sumnjivim poklonima. Ostajali su gore, visoko na Šar-planini, sa svojim kavalom i sevdahom – baš kao da su iz srca Bosne. Sa Šar-planine su vidjeli Sarajevo, i ono im je bilo onaj mirisni zdravec, i zambak, na duši. Čuvali su i onaj Đuren, i neka su, jer to nije bio sveti Đorđe, no uspomena na onog centralnoazijskog (prototurskog i protomongolskog Hizira, koji na kraju zime ubija zmaja i oslobađa ljude zimskih okova. On se javlja kao apoteooza Prirode, cvijeća, svijetla, Bijelog sunca (v. Žan Pol Ru: Religija protomongola i prototuraka) – dakle bogumilskih kultova Prirode. To je, u stvari, legenda o onom Aliji Đerzelezu (Đeđelinu) o kojem u Gori i Župi ima puno pjesama baladičnog karaktera i puno legendi. To je i ona apokrifna priča o sv. Đorđu. Obojica su: Đerđelin i Đorđe neistorijske ličnosti, apokrifne ličnosti u apokrifnim pričanjima. Opet bogumilskog značenja. Zato su, i ove priče, i ovaj narod, satjerani u šarske gudure i vrleti – da tamo opstaju, do danas. Đuren se proslavlja samo ovdje, po šarskim naseobinama, sa cvijećem i pjesmom. Kad nastupi proljeće, do danas. Postoji i još jedna koincidencija, kada je u pitanju Đuren, odnosno Đurđevdan, odnosno ličnost Alije Đerzeleza ili Đorđa Kapadokijskog. Ove kultove njegovali su svi narodi koji su dolazili sa Istoka, odnosno iz Centralne Azije, iz altajskog kruga. Imamo ove kultove i u onim bajkama i legendama, čiji su tzv. internacionalni motivi dopirali i do nas. To su one priče o zmajevima i vilama, o carevima i carevićima, o mudrim djevojkama, o cvijeću i ”gledanicama”, o kultu voda (rijeka, izvora, jezera, o vodama sa mlinskih točkova i vitlova); to su one priče o labudovim jezerima i djevojkama koje se pretvaraju u labudice, to su priče o onom vodenom bravu i o pretvaranju brata u jelena. I ovo je dobra tema za jedan budući istraživački projekat. 

Stanovništvo Gore, Župe i Podgora, i oni koji su porijeklom iz ovih oblasti a žive u ostalim dijelovima Kosova, ili van Kosova, slobodnom voljom opredijelilo se za svoje etničko ime Bošnjak, i za svoj književni jezički standard bosanski jezik. Za to su imali, svakako, sve etničke, jezičke, tradicionalne, vjerske, kulturne i političke razloge. I oni su jedino bili u poziciji da sami sebe imenuju onako kako se osjećaju, kako žele, i kako jesu. Niko sa strane ne može ih svojatati niti im nametati neka imena i zamke sa kojima oni nemaju nikakvih istorijskih niti drugih veza i podvezica. Narodi sami sebe imenuju, i to je njihovo neotuđivo pravo, zagarantovano svim međunarodnim dokumentima. 

Međutim, nedavno se ponovo, po staroj šemi, pojavila grupica beslovesnih dušebrižnika za Goru i Gorance. Župu kao da ne smatraju ozbiljnom temom, kao da je ignorišu ili trpaju u koš sa Gorom. Župa i Gora jesu jedno geografsko područje i jedno nacionalno biće, ali su ipak Župa i Gora. Naravno i Podgor. Aktivnosti ovih pojedinaca oglašavale su se sa terazijskog političkog platoa, često i iz niške tvrđave, a počesto i iz vardarske kotline, negdje niže Vodena. Prvo su se oglašavali sa tezama da su Goranci porijeklom Šumadinci, starosrbi sa najstarijim srpskim jezikom (!); a sa one druge strane da su Makedonci, makedonski muslimani (sa najstarijim makedonskim govorom). I Bugari su o njima zasnovali svoju naučnu tezu. Nudili su im i pasaporte, ali pod osobitim uslovima: nacionalno mogu biti Bugari samo pod uslovom da promijene svoju vjeru – u bugarsko-hrišćansku verziju (!). Možda su se neki Goranci i prevarili, polakomili – za onaj pasaport i izlazak ”van”. 

Ovi terazijski politički bajraktari smisliše zamku, pa se preseliše u Skopje (vo Makedonija) i tu, ni manje ni više, organizovaše svetski makedonski kongres sa ”Megunarodna konferencija za Gora i Gorancite” (14. januara 2006). Ništa neobično, niti novo. Poznati odmjetnici i politički manipulanti, poznate teme i ciljevi. Razgovarali su, poput onih ”derviša” Skendera Kulenovića. Teme i razgovori su im bili sve ”biser do bisera”. ”Naučno”: briga za Gora i Gorancite, (Župe nema), briga o goranskom jeziku (valjda govoru), i još sto drugih briga. Gurali su stare teze: da je ”goranski jezik” dijalekat staroštokavskog srpskog jezika; da je ”goranski jezik” makedonski, da u Gori treba uvesti nastavu na makedonskom jeziku, uvesti i makedonske udžbenike u škole u Gori; da Goru treba proglasiti autonomijom, i priključiti je Makedoniji (!). Svoje ”Zaključke” uputili su na adrese devet ”meģunarodnih” asocijacija. A zatim su se razišli. 

Dalje, ovaj ”međunarodni” kongres ne zaslužuje osobitu pažnju. Došli, ispričali se, i otišli. Kod svojih mentora i šaptača. 

Ali, Goranci i Župljani znaju ko su i šta su. Znaju koji je njihov jezički standard i gdje je mjesto njihovog govora (dijalekta) u korpusu književnog standarda. Znaju zašto su se opredijelili za bosanski jezik, za nacionalno ime Bošnjak, i zašto su u islamu postojani i čvrsti – toliko da služe i drugima za primjer čistotom islama, ljepotom svojega govora i osjećanjem da su Bošnjaci – da su dio ”Bosne ponosne”. Pa zato, s poštovanjem, svoje lijepo Rječane nazivaju Mala Bosna. U tom entuzijazmu i onaj pjesnik Zećir Skenderi napisa lijepu pjesmu ”Ime moga jezika” (v. ”Bijel behar”, ”Mostovi”). Ovi ljudi vole Goru i Župu. Pa pjesnikinja Fahreta Bajšini u tom kontekstu napisa onu odu ”Ajdemo, babo, doma”. Aferim, pjesnici, iz Gore i Župe! 

Nijedan lingvist, koji drži do svojeg naučnog renomea, neće reći da je govor Gore i Župe srpski, niti makedonski, niti bosanski. Reći će da je to jedan specifičan govor, govor jedne specifične lingvo-geografske izoglose. Ne postoji neka posebnost koja ovaj govor približava samo jednom od pomenutih jezika. Objektivno gledano odnos ovoga govora prema govorima štokavskog dijalekta je približno isti – kako u njegovoj historijskoj dijahroniji tako i u njegovoj sinhroniji. Međutim, narod Gore i Župe opredijelio se za formulu nacionalna zajednica a ne za formulu etnička grupa. Svojom voljom, i izbornim pravom, opredijelio se za nacionalno ime Bošnjak, a u ovom kontekstu i za bošnjački jezički standard bosanski jezik. U ovom diskursu, i za sve druge komponente koje proizilaze iz prava nacionalnih zajednica, međunarodnih dokumenata i slobodnih opredjeljenja naroda. 

Govor Gore i Župe je, kao što je rečeno, specifičan dijalekatski tip u okviru šarplaninske govorno-geografske regije. Ova šarplaninska govorna zona dijeli se na tri poddijalekatske izoglose: a)       Prva, progresivnija, obuhvata oblast Gore u granicama Kosova, Župu, Podgor, Prizren i neka naselja u susjedstvu;

b)       Druga, sa većim uticajem makedonskih govora, obuhvata oblasti Debra, mavrovske planinske regije, kao i tetovske planinske regije; odnosno jugoistočne i istočne predjele Šar-planine, tzv. sjeverozapadni makedonski govorni tip;

c)       Treći govorni tip, sa najviše arhaičnih specifičnosti (fonetskih, morfoloških, leksičkih) obuhvata oblast okoline Kuksa, dakle albanski dio Gore.

Svi ovi govorni tipovi čine jedinstven lingvistički – dijalekatski sistem, ali, za dobrog lingvistu, oni su u izvesnom smislu diferentni. Pažljivim dijalektološkim istraživanjima ove se razlike mogu sistematizovati i formulisati kao tri poddijalekta jednog govora. Razlike su, svakako, bile uslovljene geografskom i političkom razdvojenošću stanovništva šarplaninskog geografskog prostora. Jedna naselja bila su više izložena uticajima progresivnijih govora sa sjevera; ona u makedonskom dijelu                 Šar-planine uticajima makedonskog književnog standarda; dok su ona u albanskom dijelu Gore ostala izolovana, u albanskom jezičkom okruženju, pa su iz tih razloga očuvala i više starijih dijalekatskih elemenata. 

Dijalekatski tip govora u kosovskom dijelu Gore, u Župi i Podgoru takođe karakterišu neke (manje) fonološko-fonetske i leksičke specifičnosti, što je rezultat uticaja Prizrena i drugih urbanih kosovskih sredina, zatim uticaja migracije i pečalbe, školstva i sredstava medijalne komunikacije. Ipak, sa lingvističkog gledišta, ovaj govorni tip je jedinstven u okvirima svojeg dijalekatskog prostora. 

Sve do nedavno, ovaj dijalekatski prostor je bio sporan i njegova dijalektološka karta bila je u stvari politička karta. Međutim, kao što je konstantovano, u prethodnom diskursu, njegov dijalekatski odnos imao je istu distancu prema svim govorima štokavskog jezičkog izraza, jer se može tumačiti kao neki oblik njegove ranije razvojne faze. 

Ono što ovaj govorni tip može da povezuje sa ekavskim narječjem, to je već poznati ekavski refleks staroga glasa jat, kao i izvesna progresivnija leksika prispela ovdje putem različitih uticaja. 

Međutim, ovaj se govor može, u širem smislu, još više približiti dijalektološkoj karti bosanskog jezika, jer im je zajednička etnička kulturna komponenta, usmena i pisana tradicija, historijska komponenta zajedničkog života naroda od kraja 14. vijeka do danas, kompletan antroponimski sistem, vjerska kultura i vjerska leksika te izrazito frekventna orijentalna leksika. I, što je najvažnije, osjećanje populacije da je njihov jezik dio bošnjačke govorne kulture. 

Narodi sami biraju svoje nacionalno ime i ime svoga jezika. Njihovo je pravo da se svojim jezičkim i etničkim resursima uključuju u korpuse naroda koji su im najbliži i najsrodniji u sociolingvističkom i sociopolitičkom pogledu.  

Referendum je oblik kolektivne narodne kulture i kolektivnog narodnog osjećanja, i taj aspekt je osnovica opredijeljenja naroda u svim međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. Tako se, u tom kontekstu, i populacija Gore, Župe i Podgora opredijelila za svoje nacionalno ime – Bošnjak, i svoj jezički standard – bosanski jezik. I zato se, govor Gore, Župe i Podgora uključuje u dijalekatsku kartu bosanskog književnog jezičkog standarda – kao dijalekat sa osobitim specifičnostima.  

Beogradsko-skopski bajraktari morali bi doći u Goru ili Župu i ovdje obaviti naučna istraživanja – na terenu, i porazgovarati sa onima koji ovaj jezik govore, vole, čuvaju – i ne rasprodaju po pijacama Palilule, Sofije i Skopja.  

Mi ovaj jezički fenomen nećemo rasprodavati, jer ga volimo i uvažavamo onu prelijepu usmenu i pisanu tradiciju vjekovima stvaranu i čuvanu u njenim sadržajima. Njegovo jezičko i književno bogatstvo ostaće samo u čekmedžetu naroda ovih krajeva. Mi možemo samo da ga izučavamo i da se divimo njegovoj ljepoti.  

Župa, Gora i Podgor, odnosno populacija ovih oblasti u prošlosti, i sve do skoro, pa i danas, svojatani su od raznih naučnika, političara, i režima. Stavljali su ih u svoje geografske, političke, jezičke i etničke karte, i obavezno zaobilazili njihovu historiju i porijeklo, uključujući njihovu usmenu tradiciju i folklor u svoje nacionalne korpuse. U ovom kontekstu najviše je bilo obećanja o ”bratskoj” pomoći u oblasti obrazovanja, zapošljavanja, zdravstva, izgradnji infrastrukture i sl. Ali od toga nigdje i nikad ništa. Škole su više ličile na pojate, bez ikakvih učila i uslova za makar i skromno izvođenje nastave. Međutim, poslije rata na Kosovu, u selima ovih oblasti izgrađene su, zahvaljujući Međunarodnoj zajednici, nove škole, domovi kulture, asvaltirani su skoro svi putevi prema selima. Izgrađeni su i mnogi drugi objekti infrastrukture, a u projektu su i novi. Goranci i Župljani ostaju u svojem domu – u Gori zelenoj i cvijetnoj Župi.

I dok se građani Srbije, Crne Gore i Makedonije raduju što će bez viza moći da putuju u zemlje EU, Kosovo se pita kada će biti u toj grupi. Mnogi strahuju da nade sve više blede pošto Albanija i BiH očekuju da već naredne godine postanu deo vizne liberalizacije.

Kosovo se mora suočiti sa političkim i tehničkim preprekama. Na to je ukazala i austrijska poslanica Ulrike Lunaček, koja je u svojstvu izvestioca Evropskog parlamenta za Kosovo razgovarala sa čelnicima institucija u Prištini.

Prema njenim rečima potrebno je izvršiti pritisak na strukture EU kako bi se i Kosovo uključilo u proces liberalizacije viza. Lunaček se zalaže da sve zemlje Zapadnog Balkana treba da budu uključene u proces liberalizacije viza.

Ona je dodala da borba protiv organizovanog kriminala, što je ključni uslov, ne zavisi od ukidanja viza. Ona je priznala da je ipak najveći uticaj politički.
“Iako Kosovo uspe da postigne sve standarde plašim se da ako pet zemalja EU ne prizna Kosovo imaćemo politički problem”, izjavila je Lunaček.

KOSOVO NAJIZOLOVANIJA ZEMLJA

I šef Kancelarije za vezu Evropske komisije na Kosovu Renco Davidi izjavio je da zbog političkih procesa Kosovo kasni na putu evropskih integracija.

“Ima procesa i mehanizama koji se primenjuju u evropskim institucijama gde se odluke donose jednoglasno, što znači da se ne može ići dalje ako ne postoji podrška svih 27 članica”, rekao je Davidi dodavši da i pored toga kosovske vlasti treba da rade na ispunjenu svih drugih kriterijuma.

Ministar unutrašnjih poslova Kosova Zenun Pajaziti rekao je da je prioritet kosovske vlade integracija u EU i samim tim vizna liberalizacija. Pored političkih prepreka, kaže ministar, postoje brojni tehnički standardi koje Kosovo treba da ispuni.

“Nismo sedeli prekštenih ruku, ugledali smo se na zemlje regiona, usvojili vodič i sebi odredili zadatke”, rekao je Pajaziti.

Ministar je najavio da će se jedan od uslova za viznu liberalizaciju – izrada biometrijskih pasoša ispuniti u narednoj godini.

Na sve veću izolaciju Kosova upozorila je Verena Knaus iz organizacije Evropska inicijativa za stabilnost. Ona je ocenila da je Kosovo najizolovanija zemlja na svetu jer se njenim pasošima može putovati bez viza u samo pet zemalja.

“Stanje će se pogoršati sledeće godine kada se Bosna i Albanija pridruže grupi zemalja čiji stanovnici putuju bez viza”, izjavila je Knaus.

Jesenji susret Bosnjaka Kosova otvorio je glavni organizator ovog skupa, predsjednik Udruzenja Dijaspore Bosnjaka Kosova gospodin Osman Destanovic. 

Fotgrafije sa ovog skupa mozete naci na nasem forumu, u rubrici dijaspora.

Admiral Ficdžerald je u sredu u Prištini izjavio da će se u roku od dve godine broj pripadnika KFOR-a na Kosovu smanjiti na 2.500:

“NATO nastavlja sa procenjivanjem nivoa potreba svojih snaga za sve operacije. Za Kosovo formalna procena je dovela do zaključka da, poboljšanjem bezbednosne situacije, KFOR može da postepeno smanjuje broj trupa“, rekao je admiral Ficdžerald na konferenciji za medije u glavnoj komandi KFOR-a u Prištini.

On je rekao da su ministri odbrane zemlaja članica NATO-a podržali taj stav, uz najavu da će se za proces dobiti saglasnost Saveta Severnoatlanskog saveza.

Predviđeno je da se smanjenje broja trupa na 10.000 može postići već od početka janara 2010. godine, rekao je admiral Ficdžerald.

„Dalje smanjenje trupa će se dogoditi zavisno od situacije i politčkih kretanja, tokom sledećih 12 do 24 meseca, smanjujući tako vojne nsnage NATO-a na oko 2.500 pripadnika“, rekao je Ficdžerald.

Prema njegovim rečima, smanjenje trupa međunarodnih mirovnih snaga na Kosovu neće uticati na bezbednosnu situaciju na Kosovu.

“Tokom ovog perioda snažno prisustvo KFOR-a je potrebno, uz zadržavanje i dalje snaga sposobneih da odgovore na pretnje po mirnu i sigurnu sredinu“, rekao je on.

On je odbacio mogućnost da stvaranje Bezbednosnoih snaga Kosova biti zamena za KFOR.

“BSK doprinose opštoj bezbednosti na Kosovu, ali jasno ne zamenjuju nas, jer imaju drugi mandat koji nije vojni. Nećemo preneti odgovornosti na njih“, rekao je američki admiral.

Visoki zvaničnik NATO-a je ocenio da se bezbednosna situacija na Kosovo poboljšava, ali nije zaboravio da pomene incidente koji zahtevaju vojni odgovor. Prema njegovim rečima, Kosovo se sada suočava sa izazovima u oblasti bezbednosti koje su ekonomske i kriminalne prirode.

(slobodnaevropa)